SETILO SE MAJKE

Kratki opis

“Setilo se majke” Sjećam se, katkad bi mojim roditeljima neko od rođaka ostavljao svoju bebu na čuvanje na par sati, kad bi mama i tata djeteta morali negdje da odu zajedno. Isprva bi sve bilo dobro. Zvečke, gumene igračke sa mehanizmom da ispuštaju zvuk kad se pritisnu, pjevanje pjesmica, pokazivanje životinja, drveća, cvijeća, sve je to bilo dovoljno da dijete bude zabavljeno i, činilo se, srećno. Uz to je bilo i dobro nahranjeno. Sve je, dakle, bilo besprekorno. I tako i izgledalo. A onda bi, poput tamnih oblaka kad bi brzo presvukli vedro nebo, lice djeteta dobijalo nekakvu bolnu grimasu i ono bi briznulo u neobuzdan plač. “Sjetilo se majke”, rekao bi neko i nastavio još usrdnije da ga zabavlja. Uzalud. Dijete bi neutješno plakalo i od umora i iscrpljenosti zaspalo. U neko doba bi i roditelji stigli. Sve češće se osjećam kao to dijete u ovom svijetu u kome nas zabavljaju svim i svačim, utrkuju se ko će nas više preneraziti, začuditi, “usrećiti”, preplašiti, a sve sa ciljem da zaboravimo ono što nam je zaista potrebno, ono za čim nam duša traga, ono što ništa ne može da nadomijesti, ma koliko nam na tren izgledalo da smo srećni, ispunjeni, zadovoljni… “Sejtilo se majke”, rekli su. A mi? Sjetimo se majke, setimo se sebe, setimo se Boga, setimo se onoga zbog čega smo ovde, iako to nekad ne umijemo ni da definišemo niti prepoznamo. Mi možda ne, ali duša u nas itekako zna da sve blještavilo ovog svijeta ne može da nadomjesti ono nešto što nam jedino znači. Ne za zabavu. Za zdravo postojanje. Pa se rasplačemo, pa umorni zaspimo i negde srcem čeznemo da kad se probudimo to bude uz one koje volimo, samo sa onim što nam je važno. Sve drugo je jeftina zabava koja nam možda i pomaže da nešto zaboravimo, ali ne i da se (sebe) sjetimo. Više nismo djeca. Možemo da biramo da putujemo s “majkom”, ma ko nam ona bila, ma šta simbolizovala. Ako je nekad ona ostavljala nas, možemo da odlučimo da mi nikad ne ostavimo nju. Ili Njaga. U suprotnom, plakaćemo i umorni zaspati svaki put kad nam umjesto onoga što nam treba daju nešto za šta veruju da će nas zabaviti. A zabava k’o zabava. Ubije vrijeme ali, potraje li i postane li sama sebi cilj, lagano ubija i nas. Ono najvrednije u nama. Brankica Damjanović Iz knjige “Setilo se majke”