U knjizi Smrt je neprovjerena glasina pripovedanje je kozersko i zanimljivo, sa likovima živopisnim i raznovrsnim, sa situacijama dramatičnim i komičnim, ono je promišljeno u sudovima i proosećano u doživljajima, umjetnički uvjerljivo i tematski raznostrano, od kontinenta do kontinenta, od grada do velegrada, premreženo lajtmotivima kao stožerima pripovjedne organizacije. Kao u mnogim autobiografijama, i u knjizi Smrt je neprovjerena glasina, pripovjedanje je organizovano u hronološkom i linearnom poretku. Oni su katkad ispresecani retrospekcijama pripovjedača: kao „upadima“ naknadnog vremena u poredak kazivanja. No, očuvane su žiže u kojima je sadržan sav značaj životnog iskustva koje protkiva autobiografiju. Pojavljuju se oblikotvorni momenti kao konstante autobiografskog pripovjedanja. To su prikaz dječaštva, momenat junakovog preobraćenja, dominantna figura pripovjedne svijesti. Iz pogovora Mila Lompara