„Kuda idete?“ „U Istanbul.“ Tršćanski granični prelaz, 16 časova, severoistočni vjetar. Slovenački carinik poredi lica biciklista koja su se niotkuda tu stvorila, sa fotografijama na njihovim pasošima. Altan Frančesko, 58, vinjetista. Rigati Emilio, 47, profesor. Paolo Rumic, 53, novinar. Tri ludaka u gaćama čekaju pred državnim autoritetom, uživaju u efektu svog debilnog odgovora. Znaju da čovjek u uniformi mora na brzinu da izračuna mnoga nenormalna rastojanja. Prvo, između sporosti bicikla i dužine puta, dvije hiljade kilometara. Drugo, između zrelih godina putnika i njihovih globtroterskih ruksaka. Treće, između uzvišenosti krajnjeg cilja i bijede koja se nalazi između, Balkana. Ali prije svega, čovjek mora da proguta nesklad između sopstvenog rutinskog pitanja i ovako neuobičajenog odgovora, izvaljenog sa perfidnom neodređenošću. „Istanbul“, kao da kažu Trevizo, Udine, Ljubljana.