Roman Upotreba čoveka svrstao je Aleksandra Tišmu među najznačajnije srpske prozne pisce u drugoj polovini proteklog vijeka. Ta andrićevski precizna, ali i razuđena pripovijest o tragici postojanja, o ljudskim patnjama i padu donijela je u srpsku prozu tragikom rata obilježene sudbine svijeta, koji je preko Dunava i Save dugo stvaran po multietničkom habzburškom ključu. Svaki dokument nosi određenu dozu melanholije, kako je povodom romana govorio i sam njegov pisac, pa je tako za Upotrebu čoveka stvarni povod dnevnik jedne gospođice. Iz dnevnika kao traga nekih događaja, pa i jednog života, nastalo je umjetnički složeno i upečatljivo romaneskno djelo, koje iz više različitih uglova otkriva i sagledava temu upotrebe čovjeka u najtragičnijim ratnim događajima. Jer čovjek je u Tišminom romanu i od neprijatelja, ali i od prijatelja stalno „upotrebljavan” u nečovječne svrhe, u svrhe koje ne može ni da sagleda, ni da dokuči, i u svrhu stvaranja novog poretka, ali i iz raznih, pa i sopstvenih egoističnih razloga i za svoje ciljeve. Rat je u ovom romanu oslikan kroz kamernu, ciklično razvijenu priču o malom čovjeku, ili, još preciznije, kroz tragičnu sudbinu nekoliko novosadskih porodica koje je ratni vihor na kraju i odnio.