nekada sam bila pitoma mislila da drveće pravi nevreme i da je moja ljutnja najbrižnija ljubav imala sam prozor za savršen dom ali od odsjaja na staklu nisam mogla da vidim unutra nekada sam imala proleće na obrazima sklonio si ga nehajno kao mrvice od keksa od tada nema osobe kojoj se nisam namrštila vozača kojeg nisam opsovala mačke koju nisam iz obesti probudila besnog psa kojeg nisam pomazila zida koga nisam išarala vrata koja nisam razvalila ljubavi koju nisam uništila Život se ponekad čini kao opustošen i opožaren krajolik. Moramo naučiti kretati se u takvom okruženju kako bismo se barem nadali da ćemo pronaći izlaz. O takvoj potrazi govore pjesme iz nove zbirke Ognjenke Lakićević. To je mala, osobna pobuna protiv pakla koji svi zajedno stvaramo. – Marko Tomaš, urednik Ognjenka Lakićević je rođena u Beogradu, gdje i dalje živi. Završila je Filološki fakultet na katedri za anglistiku. Zbirke poezije: Ispod stepeništa (2002, Mali Nemo), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (2016, Samizdat, grupa autora), Ljubavna pisma Guglu (2017, Književna radionica Rašić). Članica alternativne rok grupe Autopark.