Zejnovu svadbu Salih je objavio najprije u nastavcima 1964, prije svog najslavnijeg djela Sezona seobe na sjever (1966), a u jednom intervjuu objasnio je da je Sezonu počeo pisati tamo gdje je završio Zejnovu svadbu. Svojim naslovom roman implicra da je riječ o opisu svadbenog veselja seoskog momka po imenu Zejn. Ali svak ko bi pomislio da je tu u fokusu ženidba glavnog junaka prevario bi se! Da je tako, ovaj briljantni tekst, koji tretira društvno stanje između tradicionalizma i modernizma, „između magije prošlosti i misterije sadašnjosti“, izgubio bi svoju jedinstvenost i originalnost. Naprotiv, sve u njemu, uključujući brojne flešbekove i pažljivo raspoređene savršeno filmične scene, usmjereno je ka tome da prikaže odnose u tadašnjoj sudanskoj zajednici na pragu urbanizacije, njen mentalitet, njene nedoumice, napredovanje i, istovremeno, njenu čvrstu vezu s tradicionalnom kulturom regije, uz simbolički maestralno prikazano mistično, sufijsko poimanje života pojedinca i cijele te zajednice.