Prikazivanje Šopenhauerove i Ničeove filozofije prate suprotne nedoumice. Šopenhauer piše sasvim jasno: njegov način mišljenja i izražavanja u potpunosti isključuje neko "originalno shvatanje" njegovog učenja koje bi izmijenilo ono prethodno važeće - što je još uvijek moguće kod Platona, Spinoze, Kanta i Hegela. Ukoliko prikaz nastoji da bude više od pukog izvještaja, onda on mora da prekorači sam sadržaj učenja i da se upusti u dalje i kritičko razmatranje njegovih veza sa kulturnim činjenicama, psihološkom pozadinom, saznajnim normama i moralnim vrijednostima. Ako u slučaju Šopenhauera logičko tumačenje nije potrebno, kod Ničea ono nije ni moguće. Ako bih ovde pokušao da hladnim naučnim stilom umirim njegov pjesnički ili emocijama ispunjen jezik, onda to ne bi bila samo promjena forme, već bi to značilo podići njegove izjave na nivo apstrakcije koje one same nisu dostigle i koji bi onda mogao da bude usmjeren ka nekim drugačijim pravcima. On sam, jednostavno, daje premalo za filozofsko tumačenje koje teži prostom prikazu, dok, za isto, Šopenhauer nudi suviše.