U ljeto 1986. Alesandro Bariko ima 28 godina i nije još ništa objavio. Ali je upravo pročitao jednu knjigu u kojoj je ispričana priča o Farineliju, najslavnijem bijelom glasu osamnaestog vijeka i možda, kako tvrde enciklopedije, najvećem operskom pjevaču svih vremena. Oduševljen tom pričom koja mu se učinila prelijepa, predlaže svojoj prijateljici Lučiji Moizio, mladoj režiserki, da zajedno napišu scenario za film. Film nikada nije snimljen, ali ovaj tekst dokazuje da je jedan lijep scenario, isto kao i dobar pozorišni tekst, pripovjedačka forma kojom se može ispričati velika priča, nezavisno od toga da li će ona naknadno biti pretočena u film ili postavljena na scenu. Najčudnije u svemu, napokon, kako primjećuje i sam Bariko u Post skriptumu koji završava knjigu, jeste odnos između Španske partije i Pijaniste. Bariko, naime, kaže: „Ako dobro razmislite, srž priče je ista: postoji neko ko umije nešto božanski da radi i, paradoksalno, to radi u tajnosti, u zaštićenim i ograničenim okolnostima. I to čini nerazumno veliki broj godina, poput kakve prinudne radnje koje ne uspijeva da se oslobodi. A zatim, gle slučajnosti, u obje priče glavni junak je muzičar: najveći operski pjevač, najveći pijanista. Okolnosti su posve drugačije (dvor iz osamnaestog vijeka u slučaju Farinelija, prekookenaski brod dvadesetih godina u slučaju Pijaniste): ali to je suština.“