Domaća javnost se sa mladom književnicom upoznala još ranije, kroz njenu poeziju i kratke priče, a kao preloman trenutak koji je izazvao posebno interesovanje i čitalaca i kritičara je upravo objavljivanje prvog romana, nakon čega Bastašić ponovo piše kratke priče, ali i dnevnik/e, a i posle nekoliko godina od prvog izdanja “Uhvati zeca” i dalje izaziva pažnju, privlači nove čitateljke i čitaoce.
”Niko od nas ne piše knjige da bi bile zaboravljene nakon godinu dana, već se svi nadamo da će one i duže da žive”, kazala je Bastašić na početku komentarišući neprestano interesovanje za njeno djelo.
Sa njom je u Podgorici razgovarao crnogorski pisac mlađe generacije, njen kolega i prijatelj Nikola Nikolić. Okruženi raznim izdanjima u knjižari koja je na promociji postala izraženo mala da bi ugostila sve zainteresovane, Nikolić je brojnoj publici, od kojih su mnogi tolerantno stajali slušajući možda i svoju omiljenu spisateljicu, predstavio radnju romana. Prije svega, Nikolić je istakao zbog čega mi se ta knjiga toliko dopada, a to je činjenica da je Bastašić u njoj “pomirila dva književna principa - kako se piše i o čemu se piše”.
”Ona je na književni i umjetnički veoma uspješan način obradila vrlo zanimljivu temu koja je i dalje veoma aktuelna. U pitanju je tema koju generiše rat i odnos između dvije drugarice čije se prijateljstvo formiralo prije rata u Bosni i Hercegovini, a koje je doživjelo prekid kada su i mnogi drugi međuljudski odnosi doživljavali prekid, da bi se kasnije redefinisalo kroz jedan ponovni susret nakon više od deset godina. U pitanju su Sara, koja živi u Dablinu, sa strancem sa kojim je u vezi, i njena drugarica iz djetinjstva koja je nekad bila Lejla, ali je bila primorana da postane Lela zbog identitetskog inžinjeringa, zbog negostoljubivosti okoline i mnogo loših i sporednih stvari koje rat donese, a zapravo su to loše glavne stvari jer determinišu jedan život u potpunosti. Tu se dešava jedna neobična potraga nakon dugo vremena. Lejla šalje poruku, odnosno pismo, Sari da dođe i pomogne joj da pronađu Armina, Lejlinog brata u kojeg je Sara bila potajno zaljubljena na tinejdžerski način i onda tako kreće jedan neizvjesni put”, ispričao je Nikolić.
Bastašić je dodala i da svaki čitalac tokom čitanja romana formira svoj fokus, pa tako i drugačije tumači djelo, što je njoj posebno drago, jer, vjeruje, u tome je i bogatstvo književnosti.
Nikolić je primijetio i da bi roman trebalo da bude nauk i pouka svima, pa tako i nama danas i ovdje.
”A posebno ljudima koji prizivaju neke sukobe, nacionalizme i slično, jer rat koji traje godinu ili dvije se drugim sredstvima produžava i nastavlja i decenijama kasnije određuje i urniše živote i odnose. Lana je pisala o temi za koju se može reći da je ratna, jer je rat zajednički imenilac svih tih događaja u romanu. Ipak, ovo je na neki način i antiratni roman jer prikazuje i posljedice koje rat može da izazove, a koje nijesu samo bilansi žrtava, već takvi ponori koje ljude nikada ne mogu da upotpune sa nekim novim pozitivnim stvarima”, istakao je Nikolić i dodao da je prilično interesantna i struktura romana:
”Knjiga se može posmatrati i kao preplitanje onoga što se dešava u aktuelnom vremenu i nekih reminescencija na ono što se dešavalo prije više godina, pa i prije rata u periodu kada su Sara i Lejla sazrijevale intelektualno kao osobe, a pasaži se međusobno nadopunjuju i ta cjelina njihovog odnosa se zaokružuje pružajući nam odgovore na pitanja ‘zašto je danas odnos između njih takav’, jer se posmatra i korijen i putanja njihovog odnosa”.
Birajući temu koja se na prostoru nekadašnje Jugoslavije i dalje teško prihvata, Bastašić je kazala i da se susretala sa različitim komentarima o tome šta bi, kako, zašto i o čemu trebalo da piše. Takođe, zaključuje se i da u početku nije imala podršku medija koji bi svakako trebalo više pažnje da posvete kulturi, što se naglo promijenilo u trenutku kada su mogli o nju da se okoriste, dodao je Nikolić. Popularnosti romana doprinijela je i fotografija na Instagramu koja je objavljena na zvaničnom profilu produkcije filma “Seks i grad”, a na kojoj Sara Džesika Parker drži englesko izdanje knjige “Catch the rabbit” koje u tom trenutku čita (čuvena) Keri Bredšo.
Od te epizode, konstatovao je Nikolić, svi regionalni mediji govore o tome pritom prisvajajući Lanu Bastašić kao njihovu književnicu - hrvatsku, srpsku, bosansku... Bastašić je dalje objasnila kako gleda na taj “sindrom” (ne)prihvatanja.
”Prvo sam prošla kroz situacije kada niko neće da te prihvati: u Hrvatskoj nijesam dobra jer sam Srpkinja, u Banjaluci imam hrvatski naglasak, što ne valja, a u Beogradu sam Bosanka i osjetila sam tu diskriminaciju na fakultetu. Dakle, niko te neće. A onda, neka glumica postavi neki stori na Instagramu, čak ne ni ona, već profil serije/filma i odjednom svi mediji to prenose i u zavisnosti iz koje su države - opisuju me kao te nacionalne pripadnosti. Meni je sve to bilo smiješno i smiješna je situacija jer ja zaista imam tri državljanstva i ja sam kao neka rupa u sistemu, ali zaista imam pravo na sva tri državljanstva što mnogima smeta”, kazala je Bastašić.
Nakon što je objavljen roman “Uhvati zeca”, pa i prvi prevod i izdanje na katalonskom jeziku, Bastašić sarađuje i sa agentom što joj mnogo pomaže, iako nije česta praksa na Balkanu.
”Vrlo je teško u književnosti ako nemaš agenta, a to nije mnogo zastupljeno na Balkanu, iako neki izdavači neće drugačije da ti odgovore ni na mejl... Sada imam agenta, imam i izdavača, ugovor za sljedeću knjigu i vrijeme da pišem, ali i nevjerovatan pritisak, a imam i rok. Sve se mnogo promijenilo, ali imam mogućnost da prevaziđem sebe, da tražim sebe, pa i ako možda napišem lošu knjigu, u redu je, jer je svijetu generalno svejedno. U svakom slučaju, ti gradiš i stvaraš nešto svoje”, poručila je Bastašić.
Bastašić je nakon romana “Uhvati zeca” objavila i zbirku priča “Mliječni zubi”, a zatim i dnevnike - zajednički sa još petoro mladih regionalnih autora među kojima je i Nikola Nikolić “2020” i drugi, samostalni “Crveni kofer”. Ipak, i dalje dobija pitanja hoće li biti nastavka romana, što je otkrila na promociji:
”Prije svega, odlučila sam da neću da se ponavljam u narednim djelima, a što se nastavka tiče - ne planiram da pišem nastavak iako me mnogi pitaju za to, ali za mene je ta priča zaokružena. Naravno, ‘nikad ne reci nikad’, ali za sada je tako”, zaključila je ona.
Ideja da šestoro mladih pisaca iz šest država regiona započne pisati zajednički dnevnik u kojem će svako od njih bilježiti svoje doživljaje tokom dva odvoje mjeseca, rodila se krajem 2019. godine. Lana Bastašić počela je sa svakodnevnim pisanjem dnevnika u januaru 2020. godine koja se ispostavila kao prilično burna, pa čak i za književnost. Autorke i autori Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić nastavili su sa pisanjem tokom godine koja će na planetarnom nivou ostati upamćena.
Nakon toga slijedi i “Crveni kofer”, dnevnik u kojem Lana Bastašić opisuje nekoliko mjeseci provedenih u Cirihu tokom 2021. godine. Iako radnja dnevnika obuhvata četiri mjeseca, između korica je stao skoro pa čitav život sa svim pitanjima i preispitivanjima.
Tokom promocije, Bastašić je govorila i o zbirci priča “Mliječni zubi” koja je nastala nakon romana “Uhvati zeca”, a za koju se ideja rodila tokom čitanja romana “Fizika tuge” Georgija Gospodinova, otkrila je ona preporučujući roman.
”Ono što mi je bilo fascinantno kada su ‘Mliječni zubi u pitanju’ jeste što su reakcije bile dosta burnije u smislu da su ljudi u potpunosti podijeljeni toliko da se ljudima ili mnogo sviđa ili im se uopšte ne sviđa knjiga. Upravo to se meni posebno dopalo, jer pokazuje da je knjiga nešto postigla, ali i da se ja nijesam ponovila. Uspjela sam u tome da uradim nešto drugačije i dotaknem nešto kod čitalaca”, ističe ona.
”Mliječni zubi” govore o djetinjstvu i sazrijevanju koje je od enormnog značaja za formiranje svake individue, a koje možda ni ne postoji na onaj način kakvo bi trebalo biti, s obzirom na to da se dešava na prostoru Balkana gdje svako nosi svoje breme a pokoljenja kao da su zatrovana neprolaznim grčevima, nasiljem, modelima ponašanja.
”Priče su dosta mračne”, potvrđuje autorka, a Nikolić objašnjava da tome dodatno doprinosi fokus na osjetljivi period odrastanja i formiranje ličnosti.
”Vjerovatno sam dotakla neke stvari kao što su matrice odrastanja tipične za Balkan, patrijarhat koji i na dječake i djevojčice utiče tako da ne mogu biti srećni, uključujući i one koji žele da ga sprovedu, nasilje koje nije uvijek nužno fizičko već može biti i psihičko a da ga ni ne prepoznajemo... Uglavnom, svi su žrtve”, kazala je Bastašić i otkrila da su neke od tih priča iz njenog i života njenih prijatelja.
Izvor: www.vijesti.me
Pripremila Jelena Kontić
