Prepiska dva pisca, svakog sa svog kraja civilizacijske drame svoje dvije zemlje i umorne Evrope u cjelini, susreće se na graničnom prelazu Bajakovo – Batrovci. Na mestu gdje se smisao dopunjuje u misli sagovornika a države razdvajaju, ostaje samo razum hrabrog pojedinca, prepunjen intelektualnom sumnjom, preciznim iskazom i pravim imenovanjem ljudi i pojava. Danilo Kiš je govorio da je „intervju esej u dva glasa“, a sličnu analogiju možemo primijeniti i na ovu prepisku. Glasno postavljena pitanja i traženje odgovora prepuni su skepse prema iskustvu i neposrednoj stvarnosti. Esej u dva smjera govori o granicama egzistencije i svim rukavcima balkanskih (evropskih i svetskih) apsurda: nema kraja, jer se sve već desilo, sve bitke su dobijene i izgubljene u prošlosti. Samo rijetki poput Jergovića i Basare to vide – klice novih istorijskih dubioza i proces sunovrata smisla.