Dar je poslednji roman koji je Nabokov napisao na svom maternjem jeziku i vjerovatno njegovo najuspjelije djelo iz tog perioda. Simbolično, to je ujedno omaž i zahvalnica velikoj tradiciji ruske književnosti na kojoj je stasao i kao čovjek i kao književnik – „ljubavno pismo“ Puškinu i Gogolju. Pisan u završnim godinama berlinskog egzila (1935–37), Dar je ujedno i kraj liminalne faze Nabokovljevog skoro pa epskog prelaza iz jedne kulturu u drugu, iz etničkog komfora koji mu je prirodom dat u apatridski nekomfor koji će ga žuljati do kraja života. Na prvi pogled, Fjodor Godunov-Čerdincev, pisac emigrant i glavni protagonista ovog romana, koji je nakon Boljševičke revolucije pribežište pronašao u Berlinu, neodoljivo podsjeća na svog tvorca, ali kao i mnogo puta prije i posle, Nabokov poriče bilo kakvo poistovjećivanje sa svojim junacima. Postoje dva glavna motiva na kojima počiva arhitektura ovog romana: Fjodorova glavna spisateljska ambicija da napiše životno djelo pod nazivom Dar i njegova velika ljubav prema Zini Merc. Kao i uvijek, Nabokov razvija i pregršt drugih motiva, poput prirode umjetnosti i pisanja, Rusije, smrti, snova i egzila. Iako sam Nabokov tvrdi da u to vrijeme nije znao dovoljno dobro da uhvati duh ruske emigrantske prestonice – Berlina, jer prije svega nije bio dovoljno kritičan i oštar prema svojim sunarodnicima, čini se da je ovaj roman još jedan primjer gde je umjetnost pobijedila stvarnost jer danas ondašnju rusku emigraciju zamišljamo baš onako kako ju je Nabokov opisivao u svojim djelima.