Literatura često preuzima ulogu da dopriča ono što je inače ostalo neispričano, nedokazivo u svijetu činjenica, naročito u vazda uzbudljivim i od javnosti skrivenim intimnim međuljudskim (naročito ljubavnim) odnosima velikih ljudi. S obzirom da je riječ o nikad razjašnjenoj, iznenadnoj i zagonetnoj smrti Lenke Dunđerski, autorka ove priče poslužila se direktnim iskazom „same Lenke“ kako bi do kraja bila ispričana stvarna „istina“ o njenoj velikoj ljubavi, dramatičnim okolnostima u kojima ona ostaje neostvarena, ali i večitoj kazni, kojom je ona ovjenčala velikog pjesnika, što će, najzad, rezultirati onim što je poznato – njegovom velikom pjesmom. „Istorija, prilično oskudna, kada je riječ o vrlo značajnoj porodici Dunđerski, pa i ona mnogo bogatija koja se bavila odnosom Laze Kostića i Lenke Dunđerski, nije zabilježila otkriće dokumenta koji bi mogao odgovarati nečemu što bismo mogli nazvati Dnevnikom ove rano preminule muze Laze Kostića. I ne samo to, nego nije zabilježen ni nagovještaj da je Dnevnik uopšte postojao, da ga je Lenka pisala. Naravno, ako uzmemo u obzir 'duh vremena', da su Spomenari i Dnevnici bili uobičajena literarna i intimna praksa 'viđenijih' devojaka tog 'graždanskog' svijeta, za pretpostaviti je da je ovakav Dnevnik mogao biti pisan rukom same Lenke Dunđerski. No, velim, samo je pretpostavka u pitanju. I druga jedna stvar je navodila mnoge da pomisle na Dnevnik Lenke Dunđerski, a to je postojanje tajnog Dnevnika Laze Kostića, ispisanog na francuskom jeziku i prilično 'cenzurisanog' od strane njegovog, i porodice Dunđerski, lekara Dragoljuba Simonovića. Prosto 'demon analogije' navodio je mnoge tragaoce i 'arheologe' ove ljubavne priče između Pjesnika i njegove Muze na pomisao o postojanju Dva Dnevnika…“ – Mr Zoran Subotički Iz sna u san: dnevnik Lenke Dunđerski, kako je pun naslov ove knjige, Slavica Garonja prvi put je objavila u Letopisu Matice srpske (2011), a zatim ga je prenijela u svoju zapaženu zbirku pripovjedaka (Izidina kopča, SKZ, 2013) gdje je bila u najužem izboru za Andrićevu nagradu. Slavica Garonja (Beograd, 1957) profesor je univerziteta i nagrađivana književnica, a jedna od njenih naučnih preokupaicija je izučavanje ženskog književnog stvaralaštva u Srbiji od početka 19. vijeka do danas, što može biti odgonetka i za snažnu inspiraciju koju je ostvarila u ovoj antologijskoj priči.