Prošle su pedeset dvije godine otkako su Vargas Ljosa i Markes, dva latinoamerička romanopisca koja su još uvek bila mlada, u Limi vodili ovaj veoma neobičan razgovor koji će čitalac uskoro imati pred sobom. Veoma neobičan, jer u njemu nema nijedne važne riječi koja se u međuvremenu nije drastično promijenila. Naslov razgovora, Roman u Latinskoj Americi, djeluje neutralno, kao jednostavan i jasan opis, ali odmah postajemo svjesni da ni roman, ni Latinska Amerika, a pogotovo latinoamerički roman, nisu ono isto o čemu su Vargas Ljosa i Garsija Markes razgovarali u septembru 1967. A tako je, obratite pažnju, upravo zbog toga što su se dogodili Vargas Ljosa i Garsija Markes: jer je ovih pola vijeka bio period uspjeha i uticaja Sto godina samoće, neizmjerne ambicioznosti Razgovora u katedrali, čudesa naše tradicije koja predstavljaju Hronika najavljene smrti i Rat za smak sveta; jer ovih pola vijeka je, takođe, vreme preobražaja našeg političkog svijeta (od slučajeva Padilje i Pinočea do fudžimorizma i dugovečnosti Fidela Kastra), a u svakom od njih bila su prisutna ova dva romanopisca. Borhes, o kome se često govori u ovom razgovoru, zauvijek je postavio tu ideju u svojoj priči „Pjer Menar, autor Don Kihota“: prolazak vremena – i to njegovo čudesno otelotvorenje u vidu knjiga koje pišemo – mijenja riječi. Ovo je jedan od najproduktivnijih načina čitanja ovog razgovora. Za nas čitaoce i romanopisce, reči koje su se 1967. koristile kako bi se opisao taj istorijski trenutak više ne postoje: uništene su i ponovo stvorene tokom godina, i mi ih danas ne koristimo na isti način na koji su ih koristili oni... – Huan Gabrijel Vaskes