Književno djelo Franca Kafke koje zauzima „jedinstveni položaj u današnjoj književnosti“ (Lukač), kao sasvim osobeno, u stopu prate dvije zagonetke. Jedna je da je to djelo neobično, gotovo magično privlačno. A druga je da se, zapravo, ne zna zašto je ono tako privlačno. Kategorije jedinstvenosti, neobičnosti, tu nisu od velike pomoći. Nije od naročite pomoći ni frapantna nesrazmjera u usvajanju Kafkinog dela za vreme dok je bio živ, i posle njegove smrti.
