Njegoš je, u „Gorskom vijencu“, ispleo čitavu crnogorsku istoriju, opjevao najvažnije događaje iz prošlosti, od vremena Nemanjića do početka XVIII vijeka, naslikao svakodnevni crnogorski život, njihove praznike i skupove, dao narodne običaje, vjerovanja i shvatanja, prikazao susjedne narode, Turke i Mlečane. U stvari, u „Gorskom vijencu“, u njegovih 2819 stihova (deseteraca, izuzev jedne umetnute pjesme u devetercu i jedne tužbalice u dvanaestercu), našla su mesto tri svijeta, tri civilizacije, koje su se dodirivale i preplitale na crnogorskom tlu. Prva je crnogorska herojsko-patrijarhalna civilizacija, čiji je najviši izraz klasična Crna Gora. Druga, turska orijentalno-islamska civilizacija, i treća, zapadnoevropska civilizacija, koju oličavaju Mlečani. Toj otvorenosti prema drugim narodima i kulturama, kojoj nije stala na put ni činjenica što su ti narodi bili iskonski neprijatelji Crne Gore, treba dodati i drugu otvorenost spjeva, otvorenost prema prirodi i kosmosu. Ona dobija različite oblike, od folklornih posmatranja nebeskih prilika, preko makrokosmičkih vizija vladike Danila, do razmišljanja igumana Stefana o kosmičkom poretku, u kojima se hrišćanska tradicija dodiruje s modernim prirodnonaučnim predstavama. Luča mikrokozma Luča mikrokozma je poema Petra II Petrovića Njegoša nastala u proleće 1845, koja pripada epohi romantizma. Prvo izdanje je objavljeno u Beogradu iste godine. U ovom filozofsko-religijskom spjevu duša, vođena „iskrom božanstvenom", traga za uzrocima čovjekovog pada sa neba i ljepotom božanstva. Pjesnik opisuje kosmič?e i rajske predjele kao i Sataninu pobunu protiv Boga koja je dovela do izgnanstva čovjeka na Zemlju.