Iz predgovora "Strano kao početak filozofiranja" prof. Dragana Proleta: Nakon uspjelih ukazivanja na svoje osnovne misaone motive filozofima najčešće polazi za rukom da istovremeno obave dva važna posla. Približavaju se široj čitalačkoj publici i dodatno osvjetljavaju ono što su do tada učinili. Stiču nove poklonike, a starim poštovaocima pomažu da dodatno razjasne i zaokruže stečena saznanja. Otuda su i Platonov Fedon, Aristotelov Protreptikos, Kantova Prolegomena, Hegelova Propedeutika do danas gotovo jednako atraktivni kako početnicima, tako i onima koji su poodmakli u stvarima filozofije. Prikazivanje središnjih misaonih motiva iskazuje upadljive srodnosti sa tekstovima čija svrha se prije svega sastojala u nastojanju da se za stvar filozofije zainteresuju i oni koji ne mare za nju. Naime, mjerodavni "nagovori" na filozofiju uvijek su nešto više od nagovora, pošto njihov značaj postaje krajnje upitan ukoliko nam ne nagovijeste i srž određenog filozofskog stanovišta. Sledstveno tome, i prikaz osnovnih motiva neke filozofske pozicije postaje relevantan tek ukoliko donosi nešto više od puke provokacije koja nas usmjerava da se njome podrobnije pozabavimo. Motivi o kojima govori Valdenfelsova knjiga mogli bi se grupisati oko problema konačnosti, vremenitosti, tjelesnosti, pažnje, kulture i responzivnosti. Pri tom valja upozoriti da bohumski fenomenolog ne namjerava da legitimiše sebe u smislu izvornog promotera tih motiva kao ključnih filozofskih problema, nego nastupa znatno skromnije. Njegova vodeća namjera je da prikaže polazišta svoje vlastite fenomenologije stranog. Istini za volju, među navedenim motivima filozofiji nije poznata samo responzivnost, čiji korijeni su vezani za dvadesetovekovnu medicinu i biologiju, dok svi ostali u većoj ili manjoj meri predstavljaju priznatu tekovinu filozofskog mišljenja. Imamo li to u vidu, shvatićemo da osnovni motivi Valdenfelsovog mišljenja nisu sasvim nepoznati, pa samim tim ni novi. Novina njegovog fenomenološkog postupka krije se u osvjetljavanju nasleđenih motiva u horizontu stranog. Međutim, nije li strano upravo instanca koja nam stvari pre zatamnjuje nego što ih osvjetljava, nije li sfera prisnog, izvjesnog i poznatog još od Aristotela, a naročito od Dekarta preporučena kao jedino stabilno uporište prilikom misaonog upuštanja u tuđe, neizvesno i nepoznato? Štaviše, opravdano se nameće pitanje da li strano, s obzirom na svoju nepristupačnost, može poslužiti kao polazište za izlaganje bilo kakvih filozofskih motiva?