Nigdje se Istok i Zapad nisu tako sreli i prepleli kao u romanima Hermana Hesea. Generacijama čitalaca su Heseova djela (Sidarta, Stepski vuk, Narcis i Zlatousti, Demijan, Putovanje na istok) predstavljala prvi susret sa istočnjačkim filozofijama i misticizmom viđenim kao protivteža evropskom materijalizmu i racionalizmu, koji su svoje najmračnije lice pokazali u svjetskim ratovima kojima je Hese bio svjedok. Igra staklenih perli je posljednje i najambicioznije njegovo djelo, pisao ga je punih deset godina i smatra se vrhuncem njegovog opusa. Godinu dana po objavljivanju romana, 1946, Hese je dobio i najveće literarno priznanje – Nobelovu nagradu za književnost, a u obrazloženju odluke Nobelovog komiteta navedeno je da mu se nagrada dodjeljuje za „inspirativno književno djelo koje svojom smjelošću i dubinom predstavlja uzor klasičnih humanističkih ideala i izvanrednog stila“. Ove svoje ideale Hese je najdosljednije i najreprezentativnije izložio upravo u ovom romanu. Igra staklenih perli odvija se u dalekoj budućnosti u imaginarnoj državi Kastaliji, a u središtu je njen obrazovni sistem koji počiva na podučavanju igri staklenim perlama kao jedinstvenom univerzalnom jeziku ljudskog metafizičkog iskustva utemeljenog na dubljem, mističnom i filozofskom razumijevanju smisla nauke, umjetnosti i naročito muzike. Radnja prati sazrijevanje Johana Knehta, koji s vremenom ovladava vještinama neophodnim za napredovanje u kastalijskoj hijerarhiji i postaje Majstor igre staklenim perlama. I u ovom Heseovom djelu susreću se zapadno i istočno poimanje svijeta i ljudske egzistencije, i u traganju za zajedničkom spiritualnom osnovom otvaraju se mogućnosti za drugačije temelje ljudskog društva, harmoničnijeg i možda manje nesrećnog.