Citati koje je Andrić unio u svoje bilježnice upućuju na fenomen intertekstualnosti shvaćene, kako čitamo u Ženetovim Polimpsestima, kao "relaacija istovremenog priststva dvaju ili više tekstova", kao "efektivno prisustvo jednog teksta u drugom", čiji je eksplicitni oblik citat, a implicitni aluzija. Andrić je, međutim, mali broj zabilježenih citata unio u svoja djela, dok je najveći broj ostao samo u obliku odvojenih zapisa u sveskama. Tekst u koji bi se oni uključili nije nikada napisan, ali bi se mogao vaspostaviti njihovim smještanjem u dvostruki kontekst što ga predstavljaju misli njihovih autora i misli samog Andrića, koji se kroz njih na posredan način izražava.