Nataša Žurić svojim književnim postupkom, odnosno onim što želi da stigne povremeno podsjeća na metodu Imanuela Kanta, odnosno njegovu Kritiku praktičnog uma. Jer dok je u svom najslavnijem djelu, svojoj prvoj kritici, Kritici čistog uma, veliki njemački mislilac pokušao da utemelji sudove koji su opšti i nužni (zanemarivši na taj način čovjeka), u drugoj kritici je nastajalo da sagradi sve što je u prvoj srušio. Njegova pripovjest o kategoričkom imperativu nije ništa do pokušaj ponovnog dovođenja čovjeka na tron. Jer, sve što je razorio umom, Kant je želio srcem da obnovi. A to, uoravo radi i autorka Isječka kruga - ma koliko nam se atmosfera kuju opisuju činila mučna, i ma koliko naizgled životi njenih protagonista, odnosno antagonista, bili promašeni, ona piše jednu vrstu ode ljudskoj hrabrosti i istrajnosti. A to je ono čega u vrijeme čiji svjedoci, u vrijeme uljuljkanosti u samodovoljnost - i te kako nedostaje.