Kad je Nikolaj Vasiljevič Gogolj objavio Večeri u seocetu kraj Dukanjke i Mirgorod u prvoj polovini tridesetih godina XIX vijeka, kritičar Visarion Beljinski je osjetio da se rađa nova epoha u ruskom duhovnom životu. U kritici „O ruskim pripovetkama i pripovetkama g. Gogolja" (1835) on, između ostalog, piše da je u ruskoj književnosti prošlo vreme idealne poezije i da nailazi novo, realno umjetničko viđenje svijeta, čija je osnovna odlika „nepoštedna otvorenost", da se u novim umjetničkim djelima život pojavljuje „u svoj svojoj nagoti", „u svoj svojoj užasnoj ružnoći" i „svoj svojoj svečanoj ljepoti". Na početku svoje neobično plodne kritičarske aktivnosti on ističe da čovjeku nije potreban zamišljen, idealan, nestvaran život, već „onakav kakav je on zaista". U prvim Gogoljevim djelima on vidi jednostavnost mašte, stanovište narodnog viđenja svijeta, „savršenu istinitost života", originalnost i „humorističku radost", uvijek savladavanu „dubokim osjećanjem potištenosti i tuge". Posle pojave Revizora, Ženidbe i Šinjela, kad se pojavio i prvi tom Mrtvih duša, Beljinski je svom snagom svoga neobično snažnog talenta krenuo u teorijsko osmišljavanje i odbranu nove umjetnosti. Do tog vremena gospodareće shvatanje književnog stvaranja dočekalo je Gogolja na nož, velika većina je shvatala njegova dela kao neukusnu feljtonistiku, koja nanosi štetu idealno zamišljenom životu. Manjina je u njemu videla velikog pisca, za-četnika novog shvatanja književnog stvaranja. Na Puškinovim i Gogoljevim delima Beljinski je zasnovao i razvijao teoriju nove umetnosti, oko sebe je sabrao izuzetno talentovane mlade ljude. Tada je, u četrdesetim godinama XIX vijeka, i stvorio naturalnu školu. Pojavljuju se Hercen, Gončarov, Turgenjev, Dostojevski, Grigorovič, Saltikov-Ščedrin. Tom pokretu su dali ime njegovi protivnici, čime su htjeli da naglase da je ta nova umjetnost u neposrednoj zavisnosti od stvarnog života i da u njoj ne postoji ništa stvaralačko, već da je grubo kopiranje prirode i društva.