Onda joj je slikar rekao da stane na svjetlo, i, ne ispuštajući je iz vida, postavio je papir preko platna na štafelaju i počeo da crta. Na nebu, iznad nepomičnih krovova, lebdio je žuti oblak. Đinija je gledala u oblak, a srce joj je tuklo kao ludo, čula je Ameliju kako nešto govori, hoda po sobi i uzdiše, ali nije smjela da je pogleda. Kada ju je Amelija pozvala da vidi crtež, morala je da zažmiri da bi se privikla na polutamu. Zatim se nagla nad crtežom i bojažljivo pogledala, prepoznala je svoj šešir, ali lice kao da nije bilo njeno, usnulo, beživotno, bez izraza, s poluotvorenim usnama, kao da govori u snu. Soba je polako tonula u mrak, i Đinija je ustala i okrenula se da pogleda neku sliku s kriškama dinje koje su bile sasvim prozirne, kao da su od vode. Primijetila je odsjaj ružičaste svjetlosti na slici, poput one na zavjesi kad je ušla u sobu. Onda je shvatila da treba imati dara da se primeijte takve stvari kad si slikar. Ponekad bi zastala na ulici, jer bi usred blata i snega iznenada osjetila miris letnjih večeri, činilo joj se da vidi boje i senke leta, i čuje šum platana. Leto mora doći, godišnja doba se stalno smjenjuju, mislila je sa čežnjom u srcu, ali joj je to izgledalo nevjerovatno, jer je sada bila sama.