Naše doba je u suštini tragično, i zato odbijamo da ga shvatimo kao takvo. Došlo je do sloma, nalazimo se među ruševinama, počinjemo da gradimo nova mala staništa, gajimo nove male nade. To je prilično težak posao: nema više ravnog puta prema budućnosti, a prepreke ili obilazimo ili se pentramo preko njih. Moramo da živimo, ma koliko se nebesa obrušavala. Ovim rečima počinje nadasve šokantno delo kojim je Lorens, kao malo koji pisac u svetu književnosti, podigao mnogo prašine. Izdavači su u rukama držali rukopis koji nisu mogli mirne savjesti pustiti u štampu, a da ga prethodno nisu očistili od prljavština kojima nije bilo mjesta u moralno besprekornom društvu kakvo je bilo viktorijansko.