„. . . dugo nakon toga očekivala sam neku lošu vijest. Čitala sam štampu (ne svakog dana, jer nismo imali para da svakodnevno kupujemo novine), gledala sam televiziju, slušala vijesti na radiju u frizerskom salonu, strepeći da ću da pronađem Maćistin konačni oblik kako leži na podu u lokvi krvi (njegove hladne krvi), i pored njega fotografije, kao za dokumenta, dečka iz Bolonje i Libijca, kako me nostalgično gledaju sa stranice novina ili sa ekrana našeg televizora, koji je sad već stvarno bio naš, a ne nešto što pripada našim mrtvim roditeljima. Kao da su njihove fotografije, ubica i žrtve, ubice i žrtava, bile znak da spolja oluja još uvek besni, oluja ne samo na nebu iznad Rima, već u noći Evrope, ili u prostoru koji se nalazi između planeta, nečujna i slepa oluja koja dolazi sa drugog sveta, nekog sveta koji ni sateliti što kruže oko Zemlje ne mogu da zabilježe, i u kome je postojala jedna rupa koja je bila moja rupa, jedna sen-ka koja je bila moja sjenka. . . “ Lumpen-novela Roberto Bolanjo 1953-2003 Rođen u Čileu, živio je u Meksiko Sitiju od 1968. do 1977, gdje je našao inspiraciju za svoje veli-ke romane Divlji detektivi i 2066, a zatim je prešao u Barselonu, gde ih je i napisao. Bolanjo je danas najuticajniji i najuzbudljiviji južnoamerički pisac. Čitanje Bolanja je kao da slušamo priču o tajni. Takva je i Lumpen-nove-la koju je napisao pred sam kraj. Bjanka, juna-kinja knjige, nakon smrti roditelja, prolazi kroz težak period rane mladosti u Rimu, koji ostav-lja neizbrisiv trag na njen život. . .
