Od svih moralista XIX vijeka, od Žubera do Prusta, nesumnjivo nijedan nije veći od Bodlera. Njegovi lični dnevnici postali su ono što se najčešće preštampava od njegovih knjiga u prozi. Ali Bodler moralist je svuda; u svojim stihovima svakako, ali isto tako u svojim pismima, na svojim kritičkim stranicama, u svojim romanesknim ogledima, u svojim najužurbanijim bilješkama. Učinilo nam se da vrijedi truda izvući iz osam ili deset svezaka njegovih cjelokupnih djela najdublja i najsugestivnija mjesta, skupiti ih pod prikladnim naslovima i staviti tako pred čitaoca ono što je u isti mah najličnije i najdovršenije kod Bodlera. Te refleksije i ti zapisi imaju, razume se, neujednačenu vrijednost. Mnogi su izuzetni po obliku, lako uporedivi sa onim najdorađenijim što su moralisti XVII i XVIII vijeka ostavili za sobom. Oni će se čitati uvijek iznova. Moć Bodlerove misli blistaće tu u punom sjaju. Naravno, ta misao nije sistematična, i pustili smo Bodlera da katkad izlaže svoje protivrečnosti. Ali ni Šopenhauerove ili Ničeove protivrečnosti, one Židove, Renanove ili Rusoove, predstavljene u nekoj knjizi izvoda nalik ovoj, ne bi bile manje očite. Što je još važnije, ta Bodlerova misao bi preko ovih pet ili šest stotina „izreka“ morala izgledati živa i žestoko proživljena, originalna, često dirljiva po onome što otkriva o čovjeku i drugačije aktuelna od one u mnogih moralista po struci, koju duboko poštuju naši profesori književnosti. Takvu kakva jeste, nudimo dakle čitaocu ovu knjižicu, upućujući zahvalnost izdavaču koji je takođe čovjek od ukusa i čovjek sa srcem, i vjerni sluga istinske slave Bodlerove, što je bio rad da je prihvati. Čak i najbolji poznavaoci Bodlera, baš kao i oni koji tek ulaze u njegov „splin, ponor i bekstvo“, biće iznenađeni svim pjesnikovim brojnim licima koje nam donosi ova knjiga. „To je beskonačno u konačnom“, rekao bi sam Bodler. Bez obzira na to da li govori o ljubavi, smrti, sebi, Bogu, kao da je mali moto ovog djela „čuj me, da bi me mogao voljeti“(Cveće zla). Anri Per kaže da je ovih sakupljenih pet ili šest stotina Bodlerovih izreka, „živo, žestoko proživljeno, originalno, često dirljivo i vazda aktuelno štivo“. U vrijeme kada oko nas više ne cvjetaju cvjetovi zla, već su uzreli njegovi plodovi, ovo djelo je mali, proročki poziv vječitog usamljenika na put bez izvjesnosti i kraja, koji se može zvati umjetnošću, sto je samo jedno od drugih lica ljubavi.
