Orhan Pamuk u ovom djelu predstavlja blistavu evokaciju, naizmjenično intimnu i panoramsku, jednog od najvećih gradova svijeta. Pamuk je rođen u Istanbulu i još živi u istom stanu u kojem ga je njegova majka nosila u naručju. Njegova skica ovog grada tako postupno poprima i konture njegovog sopstvenog lika prelomljenog kroz prizmu melanholije i sjećanja – onog što se u Istanbulu zove: hüzün. To je emocija koja je poznata svim stanovnicima ovog grada. Ona označava jednu specifičnu tugu, nostalgiju života među ruševinama i spomenicima nestalog carstva. Poput Borhesovog Buenos Ajresa ili Džojsovog Dablina, Pamukov Istanbul je grad veličanstvenog susreta mjesta i osjećajnosti, a u ovom je djelu majstorski opisan i dirljivo ličan.