Skot Ficdžerald završio je ovu knjigu 1933. godine i to je četvrti i posljednji roman koji je objavio. Smatrao ga je svojim najboljim djelom kao i da će nadmašiti uspjeh Velikog Getsbija, iako za njegovog života nije naišao na naročit prijem ni kod kritike ni kod publike, pretpostavlja se, zato što je izašao baš u jeku Velike depresije kada niko nije bio zainteresovan da čita o ludim žurkama bogatih. Međutim, pejzaž francuske Rivijere i obronci švajcarskih Alpa, glamur i raskoš visokog društva samo su kulise. Ficdžerald prvenstveno stvara psihički složene likove, pa ih pušta da zažive, i onda ih, tako osamostaljene, prati na svakom koraku i precizno im tumači gestove, riječi i pokrete dok ga oni sami vode kroz svoje ambicije, snove, iluzije, tragedije. Imamo utisak da smo uvijek prisutni tu negdje s njima – u kupatilu, u hotelskoj sobi, na željezničkoj stanici, u bašti, u kolima – da smo dio drame koja se odigrava bez ikakvog našeg truda, i kao učesnici i kao posmatrači. Tako lako opisuje snažne scene da posle njih trepćemo u čudu ne znajući šta nas je snašlo, a tako snažno slika detalje da nas oduševljava ne što bismo inače smatrali trivijalnim.