Niče vjeruje „da čula treba usmjeriti ka novoj hrani, novom Suncu i novoj budućnosti, jer svijet je još bogat i neotkriven“. Ova misao je lajtmotiv knjige Ničeovi trubaduri. Umjesto uvoda pisac se pita, da li nam Ničeovo eksperimentalno filozofiranje poručuje da bi valjalo da u svoje vrijeme reintegriše likove poput Dionisa, Zaratustre i trubadura? Da li smo u eri „Holivuda“ uopšte u stanju da ove likove zamislimo kao naše uzore i institiucije? Mogu li ovi likovi biti uvedeni u savremenom trenutku kao podsticaj za promjenu strukture egzistiranja, za novog čovjeka, za konstituciju novih oblika ljudskosti? Ako za Ničea važi, da povremeno „filozofira čekićem“, onda za autora ove knjige možemo slobodno da kažemo, da filozofira skalpelom. Poput Ničea (uprkos suprotnoj reputaciji) Prole je prije svega mislilac nijanse, njegova refleksija je oštra i precizna, istovremeno „meka“ i neumoljiva. Pisac u dvanaest poglavlja knjige u svom prepoznatljivom stilu, zavodljivom misaonom oštrinom razmatra, između ostalog, kako razumjeti ničeanske figure poput Dionisa i trubadura. – B. Flander