Telefon je počeo da zvoni odmah nakon trinaest sati 3. oktobra 1996. godine. Naravno, bio je četvrtak, jer Švedska akademija zaseda četvrtkom. Tada je Vislavi Šimborskoj dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Smjesta sam u ime Limeričke lože napisao pismo u kome sam čestitao pesnikinji, koje je sugerisalo da je na odluku akademijinog žirija moralo da utiče limeričko stvaralaštvo Šimborske. Nekoliko nedelja kasnije, već kao njen sekretar, našao sam to pismo u gomili prepiske s čestitkama i imao priliku da sam sebi odgovorim.
