Drašković u knjizi progovara o sudbini istorijske ličnosti, četničkog đenerala. Rođen sam u partizanskoj porodici, četiri mjeseca poslije smaknuća đenerala Mihailovića. U državi jedne partije, jednog vođe i jedne istine, rastao sam kao Savle. Vjerovao sam učiteljima, školskim knjigama, novinama, televiziji. Tako sam i mislio, govorio, pisao. Jednoga dana, u mrak moga neznanja uletjela je iskra nedostupnog znanja i, odmah, porodila i sumnju i stid. Sumnju u sve što su me učili i stid od sebe zbog toga što je iz mog neznanja nicao i vlastiti grijeh. Znanje o sakrivenom znanju pisalo je „Noć đenerala”. Odavno nema ni partizana ni četnika. Ono čega bi moralo da ima, zove se cjelovita istina o njima. Ima je, ali je i ona, za srpski narod i za narode nekadašnje Jugoslavije, takođe, u tajnim grobnicama ratnog pobjednika. I te grobnice moraju biti otkopane – piše Drašković u predgovoru.