1. Lijepa priča je ona koja ima prosto lijepu priču(zanimljivu i intrigantnu fabulu, sa neočekivanim obrtom). Ta lijepa priča dešava se u sadašnjosti (u trenutku pisanja), svuda tamo gdje je njen autor „skitao“, na Adi Ciganliji, u Sarajevu, Njujorku, Parizu, Dubrovniku ili krševitoj i ratničkoj Hercegovini. Riječju, cio svijet joj je u ruci, u malom prstu. 2. Lijepa priča neguje poseban tip junaka. Kaporu su dragi „autsajderi“, „foliranti“, „skitnice“,„sanjari“, „zanesenjaci“, odnosno svi „pomjereni“ tipovi urbanog, andergraund senzibiliteta. U poslednje vrijeme ništa manje, ako ne i više, dragi su mu ruralni, ratnički, „autentični“ (naši, prije svega iz rodne Hercegovine) likovi. 3. Lijepa priča traži i posebnu vrstu jezika. Nonšalantnog, kozerskog, sa primjesama intelektualnog slenga. U svakom slučaju, komunikativnog, pitkog poput omiljenog pića. A najljepše Kaporove priče, po potpisniku ovih redova, jesu one za koje svaki čitalac (a to znači svaki potencijalni pisac) zažali, kad ih je pročitao,što ih sam nije napisao. Ili bolje reći, obraduje se iskrena srca piscu koji ih je napisao.