Imanuela Kanta pamtimo kao velikog pretka. Pamtimo ga kao mislioca moderne racionalnosti koji se borio protiv praznovjerja i zbrkane metafizike. Pamtimo ga kao teoretičara republikanski shvaćene slobode koji je kritikovao nasljedno plemstvo i autoritetu crkvene dogmatike suprotstavio autoritet nauke. Za njegovu filozofiju, koja je nastala na razmeđi dveju epoha, smatramo da je zadala jedan od odlučujućih udaraca vremenu kraljeva i kardinala, vremenu svilenih dokolenica i perika. Na njihovo mjesto, ova je filozofija postavila novog gospodara koji vlastitim aršinima mjeri i zauzdava haotične kretnje koje u svijetu nalazi, a svoje činove opravdava pozivanjem na univerzalna načela: u Kantovoj filozofiji vidimo artikulaciju samosvijesti racionalnog, skeptičnog i odgovornog čovjeka.