Kag god je reč o pjesniku Adamu Puslojiću, prvenstveno se nametne misao o nekoj poetičkoj preobražajnosti i nepredvidivom skoku u novost. I ovog puta, povodom pjesama pisanih protekle godine u alpskom hodočašću, izneneđenje ne izostaje - jednostavno, za ovog pesnika su sva mjesta sveta i pesmotvorna; njemu je dato samo da do njih stigne, da ih otkrije i usvoji “očima, prstima, njuhom i sluhom” ili još potpunije, kako sam ističe “sagledavanjem i instuicijom, ustvari”.
