"Poslednji zavet" je knjiga kojoj je od samog nastanka nemetnuta pretenciozna želja da bude nastavak, a ujedno i poslednji dio "Svetog pisma", koje čine "Stari" i "Novi zavet". S obzirom da je u "Starom zavetu" opisan nastanak čovjeka, u "Novom", rođenje hrišćanstva, logičan je sled bio "Poslednji zavet" u kome se govorilo o kraju i nestanku hrišćanstva i svijeta kakvog znamo. "Poslednji zavet" je pun simbolike, počevši od zelenih korica na kojima polumjesec "proždire" krst, preko kombinacije hrišćanskih i islamskih karaktera koji knjigu ispunjavaju, mješavine ćirilice i latinice na koricama, do neraskidive veze sa kako "Kuranom", tako i samim "Svetim pismom". Zbog svega toga, kao i nelinearnog vođenja priče, a i obilja riječi nekarakterističnih za ovo podneblje, osjetih potrebu da napišem ovaj uvod, tj. objašnjenje kako čitati "Poslednji zavet" da bi je lakše (ili makar uopšte) razumjeli.