Baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istovremeno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu rečenicu, biti očaran realnošću savremenog svijeta a u isti mah izbjeći svaki realizam - to je Praznik beznačajnosti. Oni kojima su poznate prethodne Kunderine knjige, znaju da njegova želja da u roman unese „neozbiljnost“ nije nimalo neočekivana. U „Besmrtnosti“ se Gete i Hemingvej šetaju kroz nekoliko poglavlja, ćaskaju i zabavljaju. U „Sporosti“, Vera, autorova žena, kaže mužu: „Uvijek si mi govorio da jednoga dana želiš da napišeš roman u kome nijedna riječ neće biti ozbiljna... upozoravam te, pripazi se, čekaju te neprijatelji.“ Ali umjesto da pripazi, Kundera najzad u potpunosti ostvaruje svoj davni estetski san, u ovom romanu koji se može smatrati iznenađujućim sažetkom čitavog njegovog djela. Neobičan sažetak, neobičan epilog, neobičan smijeh nadahnut našim vremenom koje je komično jer je izgubilo svaki smisao za humor.