U svojoj četvrtoj knjizi dokumentarne proze Protivnarodni osmjeh, Tibor Varadi ponovo nas je uveo u svoju stvaralačku radionicu. Iz advokatske arhive svojih predaka plete priče u kojima nas premešta iz prošlosti u sadašnjost i u kojima spaja nespojivo. Komotan je u svojoj slobodi da prividno piše o čemu hoće, dok je, s druge strane, odgovoran prema priči koju je započeo. I kada se seli iz dosijea u dosije, to nisu proizvoljna lutanja, već traženje paralela između različitih sudbina, ne bi li se naposletku došlo do onoga o čemu ne postoji pisani trag. Varadi kaže: „Tragova i dokaza o okupatorima i okupiranosti ima mnogo i u naučnim publikacijama. Tu su i udžbenici istorije. Ali me i dalje ne ostavlja na miru pitanje šta se dešavalo sa susjednim ulicama ili na drugoj obali Begeja, a što tada nisam video. Ovi spisi su u tome od pomoći. U njima vidim jednu nečovječnu vlast, ali i popodneva, susrete, kao i nervoze, uzbuđenja, nastale mimo ideologije. Vidim da su postojali i privatno životi, i da je bilo ljudi koji su ponajviše živjeli (ili oponašali) svakodnevni život. Vidim i šta su radili Emil, Marija, Suzana (ili Susanna) – i još neki drugi.“