U odnosu na društvene nauke, istorija ima prednost starine i legitimiteta, i njena nedavna obnova nije poništila njena svojstva. Ona ostaje nauka koja je neodvojiva od nacije, koja je njen bitni sastojak; ona zadržava njena pravila, običaje, katedre, naučna društva, kaji stvaraju zajednički jezik i profesionalni konsenzus… Ona uostalom i dalje ima u vidu naciju, čak i ako posmatra njenu prošlost iz drugačijeg ugla nego ranije, i tako osvjetljava nacionalno socijalnim. Zato njena institucionalna ukorijenjenost i njeno zračenje na obrazovanu publiku nikada nisu bili tako snažni, ma koliko bili prolazni problemi koje u srednjem obrazovanju postavlja sve veća neodređenost njenog područja.