Dnevničke bilješke Milovana Đilasa, pisane od januara 1989. do njegove smrti aprila 1995, odličan su pregled tragedije Jugoslavije i njenih naroda i vrijedan istorijski dokument. Ali, one su i mnogo više od toga. Đilas bilježi svoja razmišljanja i osjećanja, strahove i tugu. Piše o opštoj dezorijentaciji, vulkanu očaja i mržnje, beznađu i haosu, groteski i tragediji, krvavom ambisu i bezumnoj, neizmjernoj bedi... Bilježi da će izgleda umreti s Jugoslavijom, a kasnije zapisuje kako je nažalost preživio njen raspad samo da bi bio svedok krvavog građanskog rata. Njegov stil pisanja je jednostavan i jasan, živ i zanimljiv, povremeno i duhovit. Čitalac ima utisak da mu se Đilas obraća kao bliskom prijatelju, rođaku - neusiljeno i bez imalo nadmenosti. Bilježeći svoje razgovore sa našim i stranim novinarima, intelektualcima i umjetnicima, ličnostima iz političkog života, stranim diplomatama, Đilas dodaje kako je govorio onako kako misli. U stvari, činio je to cijelog života i zato postao svjetski poznat disident i dugogodišnji politički zatvorenik. Duboko je razočaran političkim vođama, posebno srpskim i hrvatskim, osuđuje „Miloševićevo vlastoljublje” i „Tuđmanove zlokobne koncepcije”. Govori o „zaplivanju Srba i Hrvata u krv – krv svoju, budući su u biti ako ne isti, a ono sličan narod” i „vidi i osjeća Jugoslovene u bezumnom, besciljnom međusobnom istrebljivanju”. Možda ipak najviše tuguje nad srpskom nesrećom. A jedno od njegovih proročanstava je da će Srbi biti najveći gubitnici. Predviđa da će Zapad pomoći antisrpsku koaliciju, rat se proširiti na Bosnu i Hercegovinu, na Kosovu izbiti ustanak. I da će u budućnosti drugi uređivati odnose između Južnih Slovena, da će oni biti nemoćni. A ipak, uvjerava sebe da će se najgore ipak izbeći, da će se rješenja pronaći. Nikad ne prestaje da se nada i nema sumnje da ni danas ne bi prestao.