Rastanak sa životom nije i rastanak sa uspomenama na prošle dane i porodično nasleđe, koje se rasprskava pred samrtnikom kao ogledalo trajanja u kome se prepoznaju likovi njegovih predaka; oca, epileptičara i lutajućeg trgovca, metodističkog sveštenika opsednutog ludilom. Na samrtnoj postelji Džordž Vašington Krozbi, pasionirani časovničar, shvata da je život sastavljen od pačvorka, djelova i djelića našeg i tuđeg življenja, koje sklapamo u mehanizme sjećanja, spajajući nespojivo i tražeći dublji smisao bivanja. Život počinje u sudbini predaka, a završava se onda kada njihove i naše uspomene postanu dio porodičnog pamćenja, ali i zajedničke smrti.