’’Uistinu, svatko ko želi da sačini antologiju poezije i pjesnika prije svega treba objektivno sačiniti presjek određenog vremenskog perioda sa najboljim ili najreprezentativnijim pjesničkim imenima u okviru njega. Ali po kojem kriteriju? I svakako, jesu li ti kriteriji u osnovi primjenjivi i prihvatljivi drugim sličnim nastojanjima i poduhvatima? Rijetko, dosta rijetko. Antologija koja uslijedi, u osnovi ima namjeru da svjesno ili ne, potpuno je svejedno, zasjeni ili dovede u pitanje onu koja joj je prethodila ili unaprijed ograniči one koje bi uslijedile. U Antologiji prof. Dizdara to nije slučaj. Ono što jednostavno treba uzimati kao polazište u svim kritičkim natpisima o njoj, ova Antologija takva mjerila i kriterije ne uzima u obzir; ona ništa ne potiskuje ili zasjenjuje, naprotiv, ona sažima u sebi sav dosadašnji rad u tom području i u prvi plan stavlja ljepotu i draž epohe engleskog romantizma i naglašenu virtuoznost njegovih pjesnika.’’