Venturijeva knjiga predstavlja svojevrstan paradoks: u čitavoj nepreglednoj poplavi tekstova o arhitekturi, to je jedno od rijetkih djela koje i stvarno govori o pitanjima i problemima arhitekture. Naime, knjiga ne pretenduje da nas uvede u svijet arhitekturne prošlosti ili sadašnjosti slikovitim opisivanjem pojedinih građevina, njihoviharhitekata ili pak njihovih naručilaca. Takođe, nije riječ o jednom iz nepreglednog mnoštva zapisa o sociološkim, tehnološkim, ekonomskim i svim ostalim teškoćama savremene arhitekture. Venturijeva knjiga predstavlja djelo arhitekte koji gradi i koji o svom djelu razmišlja. Ovo djelo nam otkriva arhitekturu kao specifičan način mišljenja, kao „disciplinu“ sopstvenih zakonitosti, kao samostalnu granu umjetnosti.