Pitanje čemu pjesnici u oskudnom vremenu aktuelnije je nego ikad ranije, iako je poezija na njega odgovorila i prije nego što je postavljeno. Sa svih ekrana trube da je život prevazišao poeziju, da su bivše muze ućutkane, da je poezija lišena moći, a pjesnici značaja. Da su prošla vremena poezije koja je svijet tumačila, a nije mijenjala, da je „više psihoanalitičara nego pjesnika“... A za sve to kao da pjesnici ne haju i na putu u Logos ne dižu ruke od maternjeg jezika, gledajući svoja posla i brinući svoje brige. I poput Igora Mirovića o svom trošku pišu svoje pjesme, dokazujući osvještanu istinu, da pored svih izuma i raskošnog izbora, živu riječ ne može zamijeniti ništa drugo. O onome što traje uprkos svemu odlučuju pjesnici.