Povijest učene magije na latinskom Zapadu može se djelimično shvatiti kao niz pokušaja pomirenja teološki problematičnih praksi i ideja s hršćanskom ortodoksijom. To je bilo pitanje kojim se nisu bavili samo autori magijskih knjiga nego i prepisivači i sakupljači, koji su prenosili ili čuvali takve tekstove. Priroda svakog pomirenja mogla je, u načelu, biti sasvim osobita i zavisna o mnoštvu činitelja, uključujući prirodu primljenog teksta, bilo kakve poznate autoritativne reakcije na njega ili na vrstu magije koju promovira, kontekst u kojem se prenosio i interese prepisivača. Želja da se magiju sagleda u terminima prirodne filozofije zahtijevala bi, primjerice, fundamentalno drukčiji pristup od želje da je se smatra oblikom mistične tehnologije ili religijske vježbe.