Jedne večeri 1972. godine je ?merički pis?c H?rison S?lisberi pojeo prilično ukusnu večeru u Pekingu. Pri povr?tku u hotel je doživio nešto neobično: »Noć je prekriv?l? gr?d poput b?ršun?, ? mjesec je bio k?o od srebr?. Bilo je t?ko mirno d? su se n? ud?ljenosti od jednog kv?rt? mogli čuti obrt?ji točkov? bicikl?, ? tišin? se u sjenci drveć? preliv?l? poput nevidljive vodene struje. Nik?d? nis?m doživio t?kvu tišinu u gr?du, ? d? je opet, iz? bezbrojnih zidov?, u tijesnim dvorišnim kuć?m?, u mr?čnim hutonzim?, sp?v?lo milion ljudi, ili t?čnije, ne milion, već sed?m milion?, i to u tišini t?ko dubokoj d? s?m skoro mog?o d?ih čujem k?ko udišu i izdišu...«. Nekoliko nedelj? k?snije je u posjetu doš?o Rič?rd Nikson. Predsednik Sjedinjenih Američkih Drž?v? je biou miroljubivom r?spoloženju i želio je d? se sprij?telji s usp?v?nim divom n? istoku. S njim je doputov?o njegov bliski s?vjetnik, Henri Kisindžer. Kisindžer je isprič?o M?ou d? je preporučio studentim? n? H?rv?rdu d? pročit?ju z?pise vođe. »Ti moji z?pisi nisu b?š od neke n?ročite vrijednosti«, odgovorio je M?o. »Nem? ničeg? korisnog u njim?«. »Z?pisi vođe su promijenili Kinu i svijet«, insistir?o je Kisindžer, ?li M?o je bio jedn?ko odsječ?n: »Nis?m uspio d? promijenim ništ?, možd? s?mo pojedin? mjest? u Pekingu i okolini«i