Mi znamo da nisu svi ljudi stvoreni jednaki u onom smislu u kome bi neki htjeli da povjerujemo – neki ljudi su pametniji od drugih, neki imaju više mogućnosti za uspjeh jer su se rodili u boljim uslovima, neki ljudi zarađuju više od drugih, neke gospođe mijese bolje kolače od drugih – neki ljudi rodili su se darovitiji od većine normalnih ljudi. Ali u ovoj zemlji postoji mjesto gdje su svi ljudi stvoreni jednaki – postoji jedna ljudska ustanova koja siromaha izjednačava s Rokfelerom, glupaka s Ajnštajnom, a neznalicu s dekanom fakulteta. Ta je ustanova, gospodo, sud.(…) Naši sudovi imaju mana kao i svaka ljudska ustanova, ali u ovoj zemlji sudovi su ti koji sve ljude mjere istim aršinom, i pred našim sudovima svi su ljudi stvoreni jednaki. Ove riječi stavila je američka autorka Harper Li (1926) u usta jednom od junaka romana Ubiti pticu rugalicu, advokatu Atikusu Finču, prilikom njegove odbrane crnca krivo optuženog za silovanje bijele djevojke. Roman, napisan 1960, dobio je Pulicerovu nagradu kao „pošten komentar o životu i rasizmu na jugu SAD, i to u vrijeme kada pokret za građanska prava tek počinje da ističe nepravično postupanje sa Afro-Amerikancima u zemlji“. Događaji u romanu ispričani su onako kako ih je vidjela devetogodišnja djevojčica Skaut, advokatova ćerka. Mnogo je autobiografskih elemenata u njemu, kazivanje je iskreno, živo i pristupačno i mladima i starima. Dosad je roman preveden na četrdeset jezika i prodat u preko 30 miliona primjeraka. Jelena Stakić