Voda je u novoj knjizi Radivoja Šajtinca više od metafore nestalnosti i prolaznosti. Ona je sveprisutna; na njenoj površini, čudnom temelju, podiže tužno-ironične sudbine svojih sjetnih, pomalo pometenih, izgubljenih, nejunaka. Otac, sin, žena, članovi literarne sekcije Sveta Melanija, (nad svima lebdi duh Vukašina Pomorišca, poginulog dok je skokom s petog sprata hvatao pticu u letu), izlaze iz polumraka na svjetlo, koje je taman toliko da se može razaznati samo dio njihovih nemogućih veza, koje se tanje, osuđene na potpuno rastakanje. Šajtinčev mikrokosmos je ovog puta dobio svoj novi mali kontinent maglovitih obrisa, pun skrovitih, tamnih mjesta, po uglovima malih stanova u bezličnim betonskim zgradama, pozorišnim garderobama, hladnim salama čitaonica, kancelarija zatrovanih starim dimom hekatomaba popušenih cigareta – prostora, intimnih ćelija i kaveza iz kojih ističe vrijeme, kao tanka vodena žila, potkopavajući živote njegovih stanovnika erozijom nekomunikativnosti, neminovnošću usamljenosti. U tragu "vodenog deteta", koji svake noći nastaje na podu kuhinje naratora od kapi koje ritmično ističu iz davno pokvarene slavine, ogleda se u svoj teskobi, njegov cijeli svijet. Milan Ristović