Ovo je knjiga koja nije samo nedostajala našim čitaocima već trenutno naprosto nema slične. Zlatno doba pijanizma je istorija dvanaest najvećih pijanista XX vijeka. Knjiga je napisana tako da zainteresuje i one koji klavir vole da slušaju i one koji ga sviraju, kao mladi ili iskusni profesionalci. Napisana je tako da na gotovo romaneskni način čitaocu približi živote i karijere umjetnika koji su u svoje vrijeme bili popularni kao današnji filmski glumci, muzičara koji su putovali od grada do grada, pronoseći slavu svojih brzih prstiju i blistavih interpretacija. Sve se to dešavalo u vrijeme kada su ploče na 78 obrtaja bile još rijetke i kada je zvuk na njima bio takav da su slušaoci jedino mogli da naslute veličinu pijaniste i sanjaju kada će uživo čuti Rahmanjinova, Hofmana, Kortoa, Gizekinga ili Šnabela. A šta se dešavalo na koncertima? To je za priču. Pijanisti su bili izdržljivi kao neke cirkuske atlete. Dešavalo se da sviraju i po četiri sata za svoju publiku, kojoj su se predavali kao ljubavnik ljubavnici. Događalo se da posle koncerta stižu ponude za bračne, ljubavne ili vrlo unosne pokroviteljske veze, ali ovi samotnjaci koji su negovali samo svoju umjetnost, uvijek su to odbijali i kretali dalje na put... U tim putovanjima napustili su Belle Époque i divni XIX vijek i ušli u XX stoljeće. Nisu se svi najbolje snašli u novom vremenu svetskih ratova i finansijskih propasti. Gizeking i Korto postali su eksponenti nacističkog režima; Jevreji, kao Barere ili Šnabel, morali su u izbjeglištvo da bi se tamo, u Sjedinjenim Američkim Državama, snašli sa promenljivom srećom. Svaki od pijanista, uostalom, svirao je na svoj način i nije se mogao porediti ni sa kim. Svima je, na kraju, zato ostalo zajedničko jedno: od najstarijeg, Morisa Rozentala, do najmlađeg, Dinua Lipatija, svi pijanisti svirali su u vrijeme kada je muziciranje na klaviru bilo veće od života.