U ovoj knjizi čovjek nalazi na poslu „podzemnika", bušača, kopača, podrivača. Čovjek ga vidi, pod pretpostavkom da ima oči za takav dubinski rad, kako lagano, smišljeno, s blagom neumoljivošću kroči naprijed, da se ne bi suviše pojavljivala preka potreba koju sa sobom donosi svako dugo lišavanje svjetlosti i vazduha; čovjek bi njega samog pri njegovom mračnom poslu mogao nazvati srećnim. Ne čini li se da ga vodi neka vjera, da ga obeštećuje nekakva utjeha? Da možda hoće da ima sopstvenu dugu tamu, nešto svoje nerazumljivo, skriveno, zagonetno, jer zna šta će i on imati; sopstveno jutro, sopstveno izbavljenje, sopstvenu zoru?... Izvijesno je da će se on vratiti: ne pitajte ga šta želi tamo dolje, on će vam to već sam reći, raj prividni Trofonije i podzemnik, tek kada opet postane čovjek. Čovjek se temeljno oduči od ćutanja kad je tako dugo kao on bio krtica, usamljen..