Rolan Garos nije stadion, to je hram. Novak Đoković nije igrač, on je sveštenik. Loptica, to je đavo koga oba protivnika grubo šalju jedan drugome s nadom da se prokletnica neće vratiti na njihovu stranu. Novak je Blizanac, kao Puškin, i obojica, u neku ruku, pišu na isti način: brzo i dobro. Pojavio se na licu zemlje u najgorem trenutku – ali i u najboljem za jednog spasitelja – u vreme 3. balkanskih ratova (1992–1999). Prvi put u Evropi, posle više godina, uz reč „srpski” bilo je i pohvalnih pridjeva. Sportski komentatori nisu mogli da govore drugačije. Činilo se da Novak, nalik čudesnom Bodlerovom oblaku, lebdi nad istorijskim dramama koje su prolazile preko njegove divne zemlje. Odjednom se u novine i televizijske dnevnike u Beogradu ponovo vratila lakoća – ona lakoća koju isporučuju veliki snabdevači, umjetnici i sportisti. Novak je u srpsku pjesmu ponovo unio lake i zavodljive refrene koji su bili nestali. Tenis je rat – zar loptica ne leti brzinom metka – rat u kojem niko ne gine, i to je veliki napredak u poređenju s normalnim ratovima, to jest s nenormalnim ratovima. I ovde ima pobjeda i poraza, ali ni jedni ni drugi nisu krvavi. Jugoslavija je bila velika sportska nacija, a Srbija nastavlja da zaposijeda stadione, vjerovatno je to ono što se zove Velika Srbija. Njen pastir je Novak, sa svojom velikom torbom u kojoj je njegovo oružje: reketi.