Zbog Dijane sam dobio prvu potvrdu da sam muško – nož u leđa; u ulici nazvanoj po piscu Gorskog vijenca. Toga dana ta ulica je jedino meni bila važna. Stražario sam na uglu, a iznutra svakim živcem jurio avanturi u susret. Bojao sam se taman toliko da mi prija. U stavu nekoga ko očekuje nevažan sastanak motrio sam sporedni ulaz hotela Slavija i priželjkivao da se sve što prije desi. Bilo me je strah da kroz čekanje ne potrošim bijes, pa sam ga zamišljanjem nekih slika rasplamsavao: Čovjek koga prati zao glas dolazi u školu moje djevojke i u duhu srednjovjekovnih otmica izvlači je za kosu. Kosa, crna i sjajna, u debelom biču, strši iz njegove šake. Tolika je silina ovog povlačenja da izgleda nevažno što ona ne želi da pođe s njim.