Naslov Životi za iznajmljivanje jeste metafora neslobode. Ona oslikava sudbine potlačenih i nedužnih, žednih života i gladnih slobode. Pišući o ocu koji je 1941.godine bio u zarobljeništvu, a potom u njemačkom logoru i na Golom otoku, Dušan Miklja ispripovedao je priču o snazi ljudskog duha. Ovo je istinita priča o dječaku koji nikada nije prestao da čeka svog oca. I kada je proputovao svijet stigavši do najudaljenijih tačaka na zemaljskoj kugli, nastavio je da traži djeliće slagalice koji su nedostajali kako bi očeva slika bila cjelovita. Međutim, nakon što je sve djelove stavio na njihovo mesto, na toj slici nije video samo oca, već i jednu porodicu, jedno detinjstvo, prizemnu kuću na Dorćolu, neumorne majčine ruke i žišku cigarete među očevim prstima. Godine su prolazile i odnijele su u zaborav sve osim svjetlosti cigarete koja je ispunila čak i najgušći mrak, i tako se zauvijek preselila u dječakove oči.